Slavim ga, kako prijatelj kaže, uzimam ga iz svoje mašte i sećanja i pravim ga i prepravljam i bacam san na vetrove sajber svemira i kažem dođi pogledaj srce zlatnog mraka, dođi osjeti njegovu zlatnu dugu kosu i zapamti-- mir brate?I doba Vodolije i "..kako ljudi mogu da nemaju osećanja; znaš da sam ti zapušio slušalicu... Kao što kaže jedna veoma dobra pesma jednog finog momka. Ja sam dobar u ovoj jednoj stvari – nikad nisam zaboravio web stranice za upoznavanje u Herefordshireu. Opsesija je riječ. Ima ih u knjigama i na TV emisijama, u časopisima i u filmovima. Onda bih trebao biti daleko izgubljeniji bez njega.
Nikada nisam zaboravio. Ljubav za sve ove godine zbog koje otvaram srce dok sjedim za kompjuterskom tastaturom, ljubav koja me tjera da pjevam svoju pjesmu Joelu, ljubav zbog koje se sjecam brzih kadrova i sporih noci i smijeha i mog imena u njegovim ustima, i njegova ruka u mom srcu - ovo je stvarno. Ovo će biti mjesto između linija mog lica i otisaka dlanova Joelovih ruku u meni. On čeka u meni i jednog dana ću se, poput Joea Bonhama, odšuljati, a oni mogu staviti materijalnu imovinu na svoja mjesta i mogu pomicati svijet kao pozorišnu predstavu pretpostavljajući svoju vlastitu stvarnost kako hoće i bit će još jedna mikrosekunda , doći će do jednog konačnog pokreta zaboravnog entiteta jednom ovdje, a to sam bio ja, i oni će nastaviti svojim zakazanom obilaskom, sa zaboravljenim znakom čak ni primjećenog tankog daha više prostora. Još uvijek mu pjevam svoje pjesme i još uvijek vjerujem da se mogu vratiti tamo kako znati da li želi vezu ili vezu.
Nikad nisam rekla Joelu da ga volim. Imam naviku da često plačem ovih dana. Radio bi puštao "American Pie", ili "Vincent" ili "City of New Orleans". Nisam li sada izgubljen?Da i ne. .ti ne znaš ništa.
I to je tip života u koji vjerujem. U mjestu gdje živim nema aktuarskih stolova. Riječi mogu biti netačne. Nikada nisam bila sretna, ni prije njega, ni poslije.
Comment